Postoje ti neki tekstovi koji se pišu mesecima. Ovaj je započet u septembru i dobijao rečenicu po rečenicu u danima koji su dolazili. Praktično je biografija jedne godine ili recept kako da preživite. Godine u kojoj sam uradio nešto što možda nije bilo pametno, ali je i vredelo svakog izgubljenog nerva. U kojoj sam izgubio mnogo bitaka ali i još jednom potvrdio da je sreća uvek tu negde iza ćoška.
Prošlo je više od godinu dana kako sam u Americi. Pokušavam da procesiram taj podatak ali ne ide to baš tako lako. Vreme leti kada ste zauzeti poslom, problemima ili zabavom, a osim prvog meseca kada sam tek došao, ostali dani bili su ništa drugo do neprestano smenjivanje ova tri. Borba za lovu, prihvatanje, ocene… i najvažnije – borba protiv sebe.
Prerastanje
Osoba X: Zašto si otišao, tebi je u Srbiji bilo strava?
Ja: Da bih bio bolji.
Osoba X: Bićeš bolji i ovde, samo treba da se malo uozbiljiš i više radiš.
Ja: Neću, jer ne moram.
—
Pravi razlog mog odlaska je stalni strah da ću sam sebe oterati na tamnu stranu lenjošću i neodgovornošću. Ne znam da li je to neka bolest ili opsesija, ali koliko god me drugi hvalili oduvek sam znao da to nije dovoljno dobro. Cela misija Amerika bila je posledica toga što nikada nisam uradio nešto dovoljno veliko da bih time bio ponosan. Nisam se dovoljno trudio, nije mi dovoljno stalo. A opet, ljudi su prepoznali nešto u tome što radim. Objašnjenje za ovo opet leži u brojevima, u zemlji u kojoj ima 7.5 miliona stanovnika i nije teško istaknuti se u nečemu. Rizikujem da budem stavljen na crnu listu, ali pogledajte ko su u našoj zemlji poznate ličnosti, političari pa i tviteraši. Koliko njih zaista ima kvalitete da bude tu gde jeste. Ne svi, ali su ipak tu gde jesu zato što su se potrudili malo više od ostalih. U zemlji gde je većina ljudi pasivna, malo cimanja vas može dovesti na vrh.
To prerastanje je sasvim normalna stvar i postoji u svim sferama života. Šteta je što niko sportiste ne ubraja u odliv mozgova, ali taj proces je identičan onom u kome mladi ljudi odlaze iz zemlje u potrazi za nečim većim. Kada prerastete klub u kome igrate idete na sledeći nivo. Ako ste dovoljno dobri idete dalje, ako ne vraćate se kući. I dok su sportisti koji odu nacionalni heroji, studenti su obično tu da budu neprijatna strana statistike.
Dovoljno dobar
Dobra stvar kod studiranja u inostranstvu je u tome što je integracija u društvo značajno brža nego u slučaju kada dođete na slepo. Kroz školovanje i rad sa profesorima shvatite razlike u društvima i načinu na koji se radi, i one su zaista dosta velike i teško je to shvatiti na osnovu nekoliko filmova. Na novom terenu gde me ljudi ne znaju, gde se priča drugi jezik i gde je konkurencija jača nego bilo gde drugo verovatno je najbolje tražiti odgovor na pitanje – da li sam dovoljno dobar.
Odgovor je možda. Talentovan svakako, ali isto tako i sirov, nestruktuiran, dete provincije koje je nekom ludom srećom ušlo u veću ligu. Škola je bila sjajan način da odlučim na koju stranu idem. Godinu dana kasnije verujem da sam uspeo. Dobio sam šta sam hteo – strukturu, bolji jezik, ime za sve one stvari koje su delovale logično a nisam znao kako se zovu i, najvažnije, samopouzdanje. Nismo mi loši, ali sve ono što radimo je jednostavno previše malo da bismo to i globalno dokazali. Ili makar, sve ono što sam ja radio.
Lako je to
Put do saznanja o tome da li sam dobar ili ne bio je u najmanju ruku neugodan. Ostavio dosta toga što neki drugi nikada ne bi ostavili, zatvorio dosta vrata i ozbiljno naljutio porodicu koja je bila sigurna da se nikada neću vratiti. Ali i uvek vrteo u glavi da se sreća nalazi negde izvan zone komfora.
Međutim, ono što me zapravo držalo sve vreme iznad vode je moja detinjasta naivnost i ignorisanje problema sve dok on ne počne zaista da ujeda pravo za srce. Posle prva 3 meseca neko od kolega sa faksa je rekao da je sa mnom malo nezgodno raditi jer imam pristup – lako je to i ako to zaista nema nikakvu osnovu u realnosti. Kada sam upisivao školu i odlučio na ovaj put, verovao sam da cela ova avantura zaista i jeste laka. Odeš, završiš školu, nađeš posao sa strane i sve 5. Realnost je nažalost bila mnogo drugačija. Previše puta sam bio bez para, bez stana, posao me baš i nije puno hteo jer bih time rizikovao svoj status u zemlji. Imam neverovatne prijatelje koji su bili tu da pomognu, ali posle nekog vremena shvatite i da pozajmljivanje nije rešenje. Ne rešava ništa dugoročno, već stvara nove stvari o kojima morate da mislite. A kad ste sami, lako se pukne. Živci su imali dobar trening.
Biću dovoljno kliše i reći bio sam gladan i budalast. Ali i zahvalan jer sam u isto vreme živeo godinu iz snova. Shvatio sam da je to “lako je” više vrlina nego mana. Da nisam razmišljao tako unapred, da sam mislio o novcu i problemima nikada ne bih doživeo ono što sam doživeo. Nekada je ta naivnost potrebna da biste napravili velike stvari jer problemi manje strašno izgledaju kada se sa njima suočite nego kada razmišljate o istima nekoliko meseci unapred. Previše razmišljanja obično dovede i do odustajanja.
Strpljenje
.. je ključ. Zvuči trivijalno ali vrlo često treba biti vredan i čekati. Bićete odbijeni, bez novca i svega na šta ste se već odavno navikli. Ali ako ste strpljivi i dalje vredno radite dobre stvari će vas iznenaditi. Stvari se ne dešavaju preko noći, ako se dese upravo tako i odu. Štagod da se desi u životu ostaje vam znanje i ljudi koji poznajete, a za oba je potrebno nešto više od samo te jedne noći.
Biće vam teško. Pući ćete. Misliti kako ništa nema smisla. Najbolje što mogu da vam savetujete je da prespavate. A onda ustanete i nastavite da radite. Najveći problem kod nedostatka strpljenja je što počnete da gubite samopouzdanje. A ono je sve. Bez vere da nešto možete da uradite, često to i ne uradite. Pročitajte biografije dragih vam ljudi i shvatićete da gotovo nikom od njih nije falilo samopouzdanje. Možda su bili malo ludi, asocijalni ili na drogama. Ali svi su verovali da su oni ti koji mogu da promene stvari. Samopouzdanje je onaj nevidljivi sastojak koji vas razdvaja o drugih. Ono što vas čini privlačnim kada ste tek ušli u vezu posle dugog vremena posta i ono što se oseti u vazduhu kada ljudi donose odluku da rade sa vama. Verujte u sebe i shvatićete da se sjajne stvari kriju iza ćoška.
Protiv sebe
Problemi i izmena okruženja vas teraju na stalnu bitku protiv sebe. Retko kada pobedite, ali godinu dana kasnije to je i poraz na koji sam posebno ponosan. Prevelika zona komfora pretvorila se u rupu. Morao sam da se naviknem na život sa puno manje stvari i malih luksuza na koje sam navikao. Zvuči kao propast, ali istina je da manje stvari ostavi prostora za mnogo iskustava i da vreme da razmislim o tome šta je to što zaista volim. Da shvatim ko su ljudi koji su ostali iza mene i koji mi nedostaju. Vidim koliko su neke navike i život koji sam imao zapravo destruktivni, a više cenim one koje sam zbog gužve u svom ormaru stavljao u drugi plan.
Istina je i da je ovo bitka koju ćete stalno gubiti ali i verovatno poraz iz kojeg ćete najviše dobiti. I dalje gubim, ali sam srećan što sada znam mnogo više, što sam okružen i radim sa ljudima koje volim kao porodicu i što imam prijatelje širom sveta. Mogao sam istu tu energiju da utrošim boreći se sa drugima, isteravajući pravdu ili dokazujući neke stvari koje nisu ispravne. Ali razlika između ova dva je u tome što u borbi protiv sebe vi ste ti koji odlučujete i ako odlučite da nešto promenite to sigurno i možete.
Budite vredni, radite na tome da postanete osoba sa više iskustava a manje stvari, cimajte se da budete bolji u onome što radite i uz malo vere u sebe postaćete dovoljno dobri. Testirajte sebe. Oduzmite sebi stvari koje volite na trenutak da biste stavili koliko su mnoge od njih zapravo beznačajne. Umesto tih stvari fokusirajte se na ljude koje volite i koji vas inspirišu i držite ih u svom okruženju. Budite gladni i budalasti. Izgubićete mnogo bitaka, proći kroz mnogo teških trenutaka, prečesto stajati na tlu koje nije baš stabilno. Ali i postati bolji čovek, zadovoljni sobom i sposobni da menjate ljude oko sebe. Znam da u zemlji velikih ratnika porazi i nisu tako popularni, ali isto tako i verujem da je ovo jedan od onih za koji se vredi boriti.
Sjajan tekst iz odlicne perspektive. :)
Zanima me kako ce izgledati za godinu dana.
Svaka cast!
Tacno znam o cemu pises.
Ja sam po drugi put emigrirao i ostavio dosta stvari iza sebe i tek onda shvatio sta mi je bitno. Poceo u novoj sredini sa 4 kutije koliko je moglo da stane u gepek.
Dosta sam stariji od tebe i mislim da je za jedan zivot previse da se covek integrise dva puta.
Ne mislim na emigraciju koju neko drugi placa vec ono kad kreces SAM, od nule. Ucis jezik ne zato sto imas filoloske potrebe vec da bi se uklopio i preziveo. Da m
Ne bi bio jedini koji se ne smeje salama u pauzi.
Ne boriš se protiv sebe nego se prilagođavaš i jačaš (osnove evolucije, što bi se reklo). Razmišljanje da se boriš protiv sebe dovodi do žešće depresije.
Ostalo je na mestu manje više.
Samo napred u nove poraze ovaj pobede :) Izgubljena bitka ne znači izgubljeni rat.
Prošao sam sličan tok misli i zaključaka nakon završetka studija. Prvo, a možda i najvažnije što sam naučio iz celokupnog internacionalnog okruženja je strpljenje. I to mi daje snagu, ali i zrelost da poptuno drugačije analiziram stvarnost u odnosu da nisam prošao to iskustvo.
Šta misliš da li bi imao slične zaklučke zaklučio da nisi otišao u US, već u neku drugu zemlju?
lep tekst, ali si napisao sve sem onoga sto nas kao citaoce najvise zanima….. ostajes u americi ili se vracas nazad u srbiju??????
Zivim u obe zemlje uz malu prednost Americi tipa 60/40%
Bravo! Odlican tekst!
Stay hungry, stay foolish! :-)
Tebi je bilo potrebno da odeš da bi saznao ko si, šta je tvoj životni poziv, tvoja misija i vizija. O zoni komfora se mnogo velikih reči govori, ali nije li iza svega, možda, sujeta koja želi da dokaže da je bolja od drugih? Bićeš bolji, naučićeš više, upoznaćeš mnoge ljude, ali šta je krajnji cilj svega toga? Ima li većeg izazova od pokrenuti sredinu u kojoj živiš?
Uvek imaš sujete, ona isto tako zna da bude pokretač i daleko od toga da sam operisan od nje. To sa zonom komfora je jedan od onih klišea koji svi ponavljaju, ali u suštini zaista te poremeti i natera da se malo zapitaš šta je to što si loše radio pre toga. A možeš isto tako i da odlepiš.
Što se tiče pokretanja sredine, verovatno jesi u pravu ali u nekom trenutku imaš limit preko kog ne možeš da ideš. Da li je korisnije ostati ovde i ostvariti se do neke mere ili ići negde dalje i pomoći drugima da lakše završe neke stvari i upoznaju neke ljude? Ne postoji među rešenje nažalost, potrebno je doneti odluku a obe opcije (ostajanje i odlazak) imaju svoje loše strane. Bio sam za to da probam nešto drugo i drago mi je što jesam to uradio, i ako možda izgleda previše sebično.
What he said (jokeretf)!
Још краће, не слажем се са твојим: „Ako ste dovoljno dobri idete dalje, ako ne vraćate se kući.“ То је управо став због којег се понекад људи не „враћају кући“ иако би то желели или им је то потребно (није то повратак кући, то је најчешће потпуно нови долазак на познато место — као што се људи одлучују да понекад оду на исто место за одмор, ручак, пиће, ако је било добро).
Karikirano je ovo dosta. Iskreno hteo sam i o tome da pišem ali sam jednostavno zaboravio tako da je super to što si spomenuo. Jednom kad odeš tamo taj povratak i ne deluje toliko nerealno kao kad misliš o istom iz Srbije. Jednostavno nije to to, koliko god se ti super integrisao u društvo to je kontekst u kome ti nisi odrastao i kažu da sa godinama počinje sve više da ti smeta ali i da je sve teže vratiti se jer se naviknu na neke druge stvari i raskinu sve veze sa društvom koje je ranije činilo taj kontekst…
Super komentar, tnx!
bravo majstore! šteta je što takvi odlaze….
Znam da ti nije bilo lako i ko zna šta te sve još čeka, ali sam sigurna da ćeš izboriti sa svim, kao i sa samim sobom. Jako sam srećna zbog tebe.
Ајзак је поделио ово писаније, па ко што тамо рекох, рећи ћу и овде:
Није проблем да ли смо лоши или не, или да треба било коме глобално треба да се доказујемо. Проблем је што добре ствари ретко ко ради.
,,Само мртва риба прати ток реке”
,,Ако желиш да промениш свет, прво промени себе”.
Поздрав из Пирота!
Алекса
jedan od onih koji su otišli – Mihajlo Pupin je daleko više uradi za svoju zemlju nego što bi to i teoretski mogao da je ostao (sprijateljio se sa usa predsednikom i bitno uticao na pregovore posle 1. rata u korist Srbije pripajanjem Banata Srbiji umesto Rumuniji).
Ali nije to toliko bitno, nije on to planirao.
Najvažnije je znati šta želiš postići u budućnosti, kao cilj, kuda ideš,
posle toga je lakše sa pitanjima kako tamo doći.
Ostanak kao i odlazak nosi sa sobom odredjena odricanja i gubitke. Vazno je znati svoj cilj i istrajati u tome. Glavno pitanje je u tome sta smo spremni da zrtvujemo da bi ostvarili svoj cilj(eve)?